“Pa onda kontam vidi oni tolike godine rade, kupili su stanove, auta, kuće, zemlju i uštedjeli su, a ja nemam ni marke, ni stana, ni kuće, ni zemlje. A mogao sam i sam imati lažnu diplomu sa fakulteta i iskoristiti je kao i oni što su je iskoristili, ali nisam, jer sam fin, odnosno budala.”
Piše: Alvedin Mehić
Golobradi borci – od Titovih partizana do bosanskih boraca
I tako dok smo još bili osmi a neki i sedmi razred osnovne škole krenuli smo da branimo sebe, našu porodicu, naše mjesto i našu Bosnu. Ubijali su nas samo zato što smo muslimani i ni zbog čega drugog. Imali su podršku cijelog svijeta, imaju je i sada. I ovakav mirovni sporazum napravili su samo zato što smo muslimani. Zaustavili su nas ’95., a nisu Hrvate zaustavili u Hrvatskoj.
Pa krenimo dalje. Sad kada smo svi odrasli i kada gledamo šta se dešava u ovo malo mjesta gdje smo mi Bošnjaci i gdje se svađamo oko fotelja i onako iz tih fotelja napadamo sami sebe a ne dušmane, a to oni i žele i to će da dobiju jer Bošnjo ne zna ništa više osim da gine, da krade, da zavidi, da pljuje svog. Prije rata je bila izreka bolji su anamo oni nego naši. U ratu su nas ti “bolji” ubijali i klali, ali džaba opet isto pričamo i opet ćemo isto (po svemu sudeći) da doživimo.
Ne znamo ti mi biti pošteni. Puno je džamija i puno ljudi u njima i to baš ovih naših takozvanih vođa, koji od komunjara preko noći postadoše vjernici i to sve onako kako vjetar puše. I onda su bili komunjare jer je vjetar tako puhao i mogli su to da naplate, sad su isto tako ko fol vjernici jer i to mogu da naplate. I sada u opet oni koji su nas ubijali i klali bolji od ovih naših “vjernika” Bošnjaka koji niti voli mene a ni tebe, oni znaju samo za sebe.
A u to sam se uvjerio mnogo puta i moji golobradi saborci. Normalno je da ti u džamiji govore sabur bit će bolje, dovi i moli Allaha i on će ti pomoći. A da li je normalno da ti to govore u općini, ili u nekim drugim državnim službama gdje još stoji Titina slika iznad njihovih glava i kad uđeš kažeš im dobar dan a on onako ko pravi vjernik s visine kaže ti selam alejkum bujrum, šta ste trebali?
I tu ne prestaje iznenađenje to je samo početak, dok misliš u sebi ma ša’Allah vidi što su fini i čim im počneš govoriti da bi trebao nešto odmah je tu ona “hodžinska” sabur, polahko, bit će. I tako sve od ’95., pa do danas.
A mi golobradi maloljetni borci jedino što znamo je sabur i ništa više, nije to ni loše za onaj svijet. I kad dolaziš onako kontajući da će ubrzo nešto i biti i ne sluteći da te je onaj tvoj iz prvog safa a do jučer komunjara s dna kace slagao i to fino naplatio.
Dosta toga mi se “vrzma po glavi”, šta i kako dalje. Da li ostati dobar i budala ili biti budala a ne dobar. Pa onako kontajući svaki dan svaku noć i gledajući kako jedni drugima prijete Bošnje dok svi koji su imalo normalni bježe odavde jer i oni i mi nismo dio ove njihove borbe za milione, za fotelje i sl. I oni koji su otišli a i mi koji smo ostali jedino što nam je potrebno je posao pa makar i za minimalnu platu. Mi bismo s njom ostvarili svoj san, a oni ne mogu ni sa svojih 5.000 KM i više. Mogu oni ali im je malo i ne daju fotelju nikome.
Pa onda kontam vidi oni tolike godine rade, kupili su stanove, auta, kuće, zemlju i uštedjeli su, a ja nemam ni marke, ni stana, ni kuće, ni zemlje. A mogao sam i sam imati lažnu diplomu sa fakulteta i iskoristiti je kao i oni što su je iskoristili, ali nisam, jer sam fin, odnosno budala. A oni već od 90-tih dobro naplaćuju svoje lažne i kupljene diplome i nikome ništa. To je sasvim normalno. Uzmu milion, uzmu deset miliona i nikome ništa, a borca koji nije imao drva da naloži vatru svojoj djeci, ode usjeće par metara, policija ga uhapsi i odvede na robiju jer on nije Asim, nije Fadil, nije Bake i on to ne može baš kao što oni mogu jer su bili “ranjavani po nekoliko puta”, oni su bili i ubijani po nekoliko puta u ratu i sad oni mogu a ja ne mogu.
Onaj tamo anamo on nije dana bio u ratu a imao je godine za to nije bio maloljetan niti golobrad.I on i njegovi sve mogu, a ja i moji ne možemo ništa. Nek ne možemo i ne treba nam ništa. Što će nama kuća, ili ne daj bože stan. Nama ne treba ništa i vala su u pravu ko je mene tjerao da napuštam školu i da idem braniti Bosnu u kojoj će onaj ko je nije branio imati veće pravo nego ja. Ko mi je kriv što se on uvukao nekome u … a ja nisam pa on to tako vireći iz njega dobro naplaćuje to virenje a ja neću ni blizu …. i zato nemam ništa. Ovo mi kaže jedan od njih koji samo kad se ne kune govori istinu a inače je fin pravi bošnjo iz prvog safa. Meni srce ko planina Vlašić kad ih vidim na džumi i kažem sebi vidi ti njih imaju milione auta ih čekaju vani sa vozačima u njima i čuvarima a on došao ovdje sa mnom da se gura kako bi klanjao jesu dobri nema šta. Pa pravo mi bude drago i onako kontam da li bi ja mogao ukrasti tolike milione, zloupotrijebiti diplomu i svu svoju familiju zaposliti, otvoriti nekoliko firmi na imena rodbine bliže i dalje i biti tu sa sobom na džumi dok me čeka vani sve državno, a ovog do mene, njega ništa ne čeka ni njegovo a kamoli državno.
Znam da sam skrenuo s teme i neka sam. Ako i nastavim dalje da pišem pisat ću svašta nešto što me tišti. A sad odoh moram dići 100 KM što mi je Fadil dao iz budžeta jer sam na birou i trebat će mi još nešto malo više od tog iznosa da platim kiriju za januar, a do 15-tog je moram platiti. Valjda ću se snaći. A ostalo režije i to da se jede ili nešto kupi sok i tako to sam odavno zaboravio priča meni jedan moj golobradi borac s kojim sam u ratu proveo dosta vremena a i poslije rata. Pa mu ja kažem ovako sabur brate bit će dobro ako Bog da. A on će ti meni jašta brate nego sabur, samo nam to ostaje.
Oko 10.000 boraca od rata pa do danas izvršilo je samoubistvo. Što li? Gdje im je bio sabur? Zašto, pa sve su imali! I što bi moj anamo onaj predsjednik rekao: Ja, i?
Nastavit će se ako bude još sabura. …estagfirullah.
By me.
